Istorijske  pretpostavke kao uslov nastanka karateaguard

 Nedokazane pretpostavke nas teraju da verujemo da je Okinavljansko civilno borbeno zaveštanje, razvijeno od strane pokorenih stanovnika postojbine pre-Meiji iz seljačke klase. Zlostavljani od strane njihovih vrhovnih gospodara, seljaci su navodno, u pokušaju da se oslobode od lanca ugnjetavanja [8], smislili svemoćnu borilačku veštinu.

[8] Yazaki Takeo, Socijalne Promene i Grad Japan (Tokyo, Japan Publications, 1968.) Opisuje da je 1240 seljaka bilo uključeno u pobunu na Japanskom tlu od 1599 do kraja Edo perioda 1867. godine. Tako da nije bez razloga da mozda neki smatraju da se sličan fenomen desio i u Okinavi. Medjutim, ne bez svojih sopstvenih problema Okinawa nije imala istoriu takvih pobuna i nemira, koji je značajna istorijska tačka koju je podrzao Takara Kurayoshi, kurator Urazoe Opstinske Biblioteke koji se smatra eminentnim autoritetom za Ryukyu istoriju.

Uprkos njihovim grubim veštinama, uvek se pretpostavljalo da su neuporedivi principi borbe bili “nekako” primenjeni da se koriste u svakodnevnom životu. Dalje, da su pod okriljem noći, jer su se bojali odmazde ako bi bili uhvaćeni, seljaci ne samo ustanovili (utvrdili) ovaj kulturni fenomen, nego su ga preneli sa generacije na generaciju, u potpunoj tajnosti od lokalne vlasti.

Okačen o tanke niti netačnih istorijskih svedočenja, otkrivamo da nagađanje o Pre-Meiji Seljačkoj Klasi ne može odoleti ozbiljnom razmatranja. Pored svega, seljaku se pogrešno pripisuje razvoj oba; Okinavljanskog oružja i borilačkih tradicija prazne-ruke. Međutim, posvećenije proučavanje Ryukyu Kraljevstva, otkriva prihvatljivije objašnjenje.

Po prirodi, Okinava se razvila kao ostrvsko društvo farmera i ribolovaca. Međutim, zbog svoje povoljne geografske lokacije izmedju Kine, Japana i ostatka Azije, Okinava je na kraju postala dinamičan centar za brodsku trgovinu. Ali razvoj prosperiteta je bio ugrožen (unutrašnjim) borbama moćnika koje su obeležile veći deo Okinavljanske rane istorije u feudalnih sukoba. U naporu da se privede kraju gradjanski rat, nova centralizovana vlada kralja Sho Shin, je zabranila upotrebu i nagomilavanje oružja 1507-e godine.

Feudalna istorija političke i vojne potčinjenosti je stvorila katalističku matricu u kojoj je Okinavljanska razoružana aristokratija nametnula genijalnu alternativu da zaštiti sebe, svoje porodice i oblasti. Primenom borilačkih principa na mnoštvo “kućno-upotrebljivog” oružja osmišljen je raznovrsan metod samo-odbrane. Služeći kao efikasan dodatak primeni lokalnog zakona, prvobitne borilačke veštine su nastavile da se neguju kroz generacije. Nekritično proširene kroz uvodjenje i Kineskih i Japanskih borilačkih sportova, ove tehnike su skupljene, proučavane, i ponovno tumačene. Na kraju, u kombinaciji sa quanfa disciplinama,, ovaj proces je kao rezultat dao kodiranje mnogih najpopularnijih praksi odakle je došlo osnivanje kobudo (“drevni borilački putevi”) i Toudi-jutsu. Postajući sve popularnija vežba, posebno medju predstavnicima zakona Okinavljanske Pechin klase, veliki deo ovog zavestanja je očuvan sve do današnjeg dana.

 

Kata: “Vremenska Kapsula”

Danas, postoje brojni Karatedo stilovi jer svaka generacija daje stručnjaka koji u naporu da održi tradiciju punovažnom kao živo iskustvo u društvu kojem služi, ponovno tumači univerzalne samo-odbrambene principe na kojima Karatedo počiva. Ritualistički metodi u kojima su ove tradicije bile uobičajeno prenosene se naziva kata, oličenje misterije u karateu.

U skorije vreme, Karatedo stručnjaci su opisali katu kao samu dušu Karatedo. Rečeno je, da je kata više nego samo fizički zahtev za prelazak od jednog nivoa do drugog, ili vise čak od popularnog takmičarskog događaja koji zahteva od sportiste da počne i zavrsi izvedbu na istom mestu. Medjutim, ako je kata više od čistog dodatka treningu ili možda čak i monotona vežba, kako je neki učitelji smatraju, onda gde možemo da nadjemo zadovoljavajuću analizu ovog prikrivenog fenomena?

Naizgled, “zagonetkom obavijena u misteriju unutar enigme” [9] kata je sada, više nego ikad, predmet žestoke radoznalosti kako se Karatedo priprema da udje u XXI vek. Zato što znamo da je ortodoksni Okinavljanski Karatedo originalno donesen iz Kine, imalo bi smisla da se ispita istorija quan (kata) Kineske quanfa u pokušaju da se bolje razume njena istorija.

[9] izjava Vinstona Čerčila pri opisu Rusije 1.10.1939. godine

U tom pokušaju, razlozi za njen razvoj, zašto se razvijala u čeličnom oklopu ritualne tajnovitosti i kako je konačno transforimisana u Japansku rekreaciju; sve to može možda tada biti otkriveno.

 

Hsing u Kineskom Quanfa

Hsing (kata na japanskom) od quanfa-e je ritualizovani metod, kroz koji se uobičajeno kroz generacije u Kini, prenošene tajne samo-odbrane. Obuhvatajući bezbroj mogućih scenarija napada, svaki quan, jedinstvena tradicija za sebe, se sastoji od predodredjenih samo-odbrambenih odgovora na uobičajene napade koji su preovladavli u periodu njenog stvaranja. U letopisima quanfa, ove odbrambene primene su originalno osmišljene da onemoguće, zadrže, namame ili čak i da ubiju protivnika ako je to bilo apsolutno neophodno.

 

Preistorijska Hipoteza

Kao i divljim životinjama, jedan od glavnih čovekovih instikata ja nagon za preživljavanje. I kao i kod životinja, tako i kad je čovekovo preživljavanje ugroženo a beg onemogućen, njegov instintkivi odgovor je da se bori. Medjutim, za razliku od divljih životinja, koje je morao sretati i suočavati se sa njima, preistorijski čovek nije bio obdaren prirodnim odbrambenim oružjima kao što su snaga, brzina, kandže, ili oštri zubi, i morao je da se umesto toga oslanja na sopstvenu domišljatost i prilagodljivost. Dakle, rani čovek mora da je prvo probao da instiktivno koristi ruke i noge kao odbrambeno oružje, pre nego što se okrenuo upotrebi oružja, pre nego što je otkrio kako da osmisli i iskoristi pravo oružje da omogući sopstveno preživljavanje.

Izgleda verovatno da su preistorijski plemenski ljudi, dok su okupljeni za vreme gozbe prepričavali događaje lova i borbi, zasadili seme odakle je iznikao primitivni samo-odbrambeni ritual. Borilačke tehnike koje su korištene za vreme borbe ili lova, bez ikakve sumnje uz cenu ljudskog života, je formiralo osnovu na kojoj su otkrivene mnogo efikasnije odbrambene i napadačke tehnike koje su posle nadogradjivane i dalje negovane. Ponovljanje scenarija borbe u okviru bezbednosti svoga plemena, mladi momci (budući ratnici) su bili vaspitavani u sredini discipline gde su intenzivno bile imitirane borilačke tehnike koje su pokazivali stariji u pokušaju da ih nauče “puteve ratnika”. Dakle, čini se potpuno prihvatljivo da je u ovim primitivnim uslovima, ritual za učenje samo-odbrambenih veština bio po prvi put osmišljen, negovan i ovekovečen.

1985-te godine, američki karate pionir, autor i istoričar borilačkih umetnosti Sid Campbell je podržao svoju hipotezu sugerisući da “od najranijih vremena, još pre pisanih zapisa, čovek je najbolje prenosio svoje ideje verbalnim putem i fizičkim imitacijama. Na taj način, on ne samo da je ustanovio sredstvo kroz koje da očuva i prenese znanje, nego je omogućio i način kroz koji da stvori prefinjeniju tehnologiju” [10] iz razgovora sa piscem u Oklahomi.

Od plemenskog poglavice do seoskog ratnika, od oca do sina, majke do ćerke, ili od majstor do sledbenika, borilačke paradigme su postojale pre pisane istorije i nastavile su da služe kao osnovno sredstvo kroz koje su tajne samo-odbrane bile prenosene, čuvane i usavršavane.

Pod uticajem kako klime tako i geografskog položaja [11], samo –odbrambene metode su postale isprepletane sa društvenim lokalnim običajima, jezikom, riutalima, pravilima ponašanja i oblačenja i metafizičkim ideologijama. Onda, kad je čovek počeo da proširuje granice svoje oblasti, njegove urodjene (prirodne) samo-odbrambene metode su počele da padaju i pod strane uticaje, što je kao rezultat dalo mnoštvo pravaca razvoja eklektičnih tradicija. Samo-odbrambene metodologije, bez obzira na mesto razvitka, su bile obavijene ritualima tajnovitosti kako bi njihove taktike ostale prikrivene.

 

[11] Klima i geografski položaj su uvek igrali važnu ulogu u oblikovanju infrastrukture bilo kojeg borilačkog stila: na primer, severni kineski gongfu stilovi su se razvili u planinskim predelima i pod surovim klimatskim uslovima, za razliku od južnjačkih kineskog gongfy stilova koji seu se razvijali pod manje izazovnim (teškim)uslovima.

  

Uticaj Duhovnosti na Samoodbranu

Duhonvost je takođe rođena za vreme drevnih vremena i ozbiljno negovana od strane šamana i iscelitelja kako bi se primenila moć (vlast) nad svojim narodom. Do vremena ka su mudraci počeli da vode male zajednice, više je bila naglašenost na duhovnosti u pokušaju da se dovede red u inače primitivnim čovečijim plemenima. Čovek je shvatio da je mnogo bolje živeti u harmoniji sa prirodom nego pokušati dominirati nad njom.

Najuspešnije duhovne frakcije unutar drevnih ljudskih društava su uspešno negovanje izvanredih doktrina koje su obezbedile osvetljavanje puteva po kojima su sledbenici, kroz metodičnu samo-dijagnozu, otkrili izvor ljudske patnje. U pokušaju da zaštite svoja duhovna verovanja i očuvaju snažno zdravlje, duhovni isposnici su negovali herbalizam, fizičku vežbu i samo-odbranu da zaštite svoja verovanja. Legendarno mesto koje ušuškava ovu jedinstvenu pretpostavku ujedinjavanjaja je Kineski Shaolin Hram.

Bilo bi nerazumno čak i razmatrati da samo-odbrambene metode nisu postojale u drevnoj Kini, pre dolaska Shaolin reda (poretka). Medjutim, napredak i naknadni razvoj kodiranog samo-odbrambenog sistema (quanfa) sa duhovnim karakteristikama i moralna filozofija koja upravlja ponašanjem onih koji su savladali njene tajne, ostaje čisto kulturološki fenomen ušuškan unutar granica strogih kineskih manastirskih svetilista.

Ujedinjen unutar tako nesavitljivog okruženja, posebno za vreme kinesko Daoisticki dominiranog perioda, lako je razumeti kako je društvo bilo snažno pod uticajem razvoj quanfa. Nasumično unesena iz Indije i onda uklopljena (asimilirana) u Kinesko Konfučijevsko društvo, početni principi su stvorili osnovu na kojima se Hsing razvio. Ovo ujedinjavanje je uključivalo ritualističke Vajramukti vežbe za zdravlje za jačanje kostiju, tetiva i misića; odbrambene tehnike iz Ksatreya borilačkih tradicija; metode meditativne tehnike disanja i yoga položaje; akupunktura, masaza i herbalna medicina; i Budističke duhovne doktrine koje su bile uvedene od strane Indijskih sveštenika misionara.

Ipak, kada se predstavi izvan okvira manastira, moralni, filozofski i duhovni elementi quanfa se razdvajaju, uproštavajući (smanjujući) ih do čisto rituala prazne priče. Ovo je nastalo prvenstveno zbog sekularnih sledbenika, od kojih su mnogi posvećivali malo ili nimalo pažnje (vaznosti) na moralne ili duhovne svrhe, koje se često zahtevaju nakon odbrambenih tehnika. U modernim vemenima, moralni i duhovni elementi su skoro skroz nestali.