Japanska Kultura & Ritual

castle-orig

Na mnogo načina, Karatedo je minijaturni prikaz japanskog društva. Stoga, proučavanje ove smislene kulture i provokativnog jezika odakle je potekao može takođe pomoći da se produbi razumevanje ove umetnosti. Zasnovana na feudalnim običajima, rigidnoj ideologiji i dubokom duhovnom ubeđenju, moderni Japan je bogat u kulturološkom nasleđu, ali opet je i društvo koje ostaje vezano drevnim ritualima.

 

Japanci su pretežno disciplinovan i idolopoklonski  narod. Mikrokosmos oštrog društva odakle se razvio budo, kao sto je praktikovan u Japanu, je takođe idealističan i disciplinovan. Ritual je platforma na kojoj se Karatedo uči. Kroz ritual, pažnja se konačno okreće prema unutra gde je životno dug put za duhovnu harmoniju praćen. Pod ovakvim svetlom, kata postaje centralno sredstvo Karatedo i trening postaje koliko mentalni toliko i fizički. Međutim, neophodno je napraviti balans ovog rituala sa filozofijom i samo-posmatranjem pre nego što naše unutrašnje svetlo može biti upaljeno.

 

U njegovim prvobitnim analizama metodologije, američki antropolog, Dr Stephen Fabian je opisao jujutsu kao minijaturnu reprezentaciju japanske kulture i društva. Verujem da Dr Fabian-ova upotreba reči jujutsu predstavlja japanski budo uopšteno, čiji je Karatedo deo. Izvlačeći zaključke iz njegove analize, možemo lako primetiti kako se isti principi primenjuju i na Karatedo.

 

Dr Fabian je napisao, “kao izdanak ratničkog etosa pre-Meiji (pre 1868.) ere u Japanu, jujutsu je na mnogo načina mikrokosmos japanske kulture i društva. To je više od samo prostog odraza njegove postavke, međutim, njegovi praktičari dinamički međudejstvuju sa socio-kulturološkim okruženjem, čijeg su oni sastavni deo (mada danas malim delom) i na taj način pojačavaju određene socijalno-kulturološke atribute.”[17]

[17] Hoplos, “Hontai Yoshin Ryu Ju Jutsu” (“A Feudalna Baza Borilačke Tradicije”)

takedaBorilački princip ju, ili gipkosti (savitljivosti), je takođe kanon koji se nalazi u direktnoj primeni, koji prožima japansko društvo, kanon kod kojeg se direktno suočavanje i povremeni kontakt između učesnika izbegava, koliko god je moguće u japanskom društvu, kao što je wa princip u budo od vrhunske važnosti. Stav je takav, da je to do određenog stepena praktikovano u svim aspektima japanskog društva. “Wa” je možda bolje opisan kao neprekinuti prikaz spremnosti da se žrtvuju lični interesi radi društvenog spokojstva.[18]

[18] Karel van Wolferen, “Enigma Japanske Moći,”

Dr Fabian nastavlja svoju analizu opisujući drugi set srodnih koncepata koji su primetni kako u japanskom društvu tako i u budo, opisujući tatemae/honne and omote/ura kanone. Izvodeći zaključke iz Hall i Hall istraživanja [19], on je opisao tatemae kao ono sto je otvoreno predstavljeno, lice stvari; dok honne ostaje unutrašnje ili istinsko osećanje. Slično, omote i ura su skoro sinonimi sa tatemae/honne principima. Na primer, omote znači spreda, lice ili slika koju neko predstavlja; dok ura znači odnazad, ili ono što ne može da se vidi, nečija osećanja. Ovi principi se posmatraju u istraživanju kata, gde ono što je predstavljeno na površini nije uvek ono što je istinski namereno da bude predstavljeno.

[19] Edward T. Hall and Mildred Reed Hall, “Skrivene Razlike” (Garden City, NY: Anchor Press/Doubleday, 1987)

Japanske borilačke sportove prožima bezbroj uporednih socio-kulturoloških principa i to je svakako vredno vaše pažnje. Međutim, dok čitava analiza može pomoći da se rasvetli veći deo tog učenja, ovo predavanje je usmereno samo da vam privuče pažnju na svoje postojanje.

U zapadnom društvu često merimo stepen našeg uspeha ili sreće time koliko posedujemo. U japanskoj kulturi je duboko ukorenjeno da pravi uspeh i sreća nisu obavezno u sticanju više, nego pre u shvatanju i umeću da se ceni manje. Indikativno, ono sto Japanci zovu “mu” (ništavilo, praznina), je kanon koji prožima japansku kulturu, uključujući kako Karatedo tako i druge japanske borilačke tradicije.

 

 

Japanci veruju da ako je čovek sposoban da prevaziđe ego-vezana uznemiravanja, potreba za fizičkim nasiljem se može smanjiti potpuno do puke slučajnosti. Uopšteno govoreći, ego je taj koji dovodi ljude u nevolju. Kao i drugi japanski budo, Karatedo (put karatea) je provodnik kroz koji se japanizovanje kanališe. Ljudi koji su usavršili Karatedo poštuju principe “wa” i nalaze lično zadovljstvo i nagradu u kultivisanju harmonije, i iznutra i spolja.

 

Sledeći koncept je retko viđen na zapadu, ali je zato kamen temeljac u japanskom društvu. Kad neko ne može da prevaziđe neposredne rezultate fizičkog treninga, Karatedo ostaje čisto rekreativna težnja. Oplemenjen suštinom samo-posmatranja, Karatedo postaje fascinanto sredstvo unutarnjeg istraživanja, kroz koje su omogućene neviđene lične nagrade. Oni od vas koji su upoznati sa moćima koje daje kombinacija fizičke discipline, filozofske potrage i meditacije, mogu lako da posvedoče o samo-savlađivanju koje im je Karatedo omogućio.

 

Kulturološke razlike, koje su tradicionalno delile istok i zapad, su učinile razumevanje orijentalne filozofije nekako zbunjujuće ako ne i potpuno konfuzne zapadnom umu. Međutim, sada u vreme kada mnogi traže načine da prevaziđu stresom uzrokovane bolesti u današnjem ubrzanom društvu, introspektivne tradicije istoka kao što je Karatedo, nudi istinski zadovoljavajuće alternative. Učeći nas kako da se vratimo prirodi, na neki način, Karatedo je 100% holistički.

 

Neki primeri ove kulturološke suštine se mogu naći u prevedenim delima Muso Soseki “ni sente nashi” kanonu, Tsukahara Bokuden “Duh Nepomičnog Uma,” Yamamoto Tsunemoto’s “Hagakure,” Takuan Soho “Nesputani Um,” Miyamoto Musashi “Knjiga Pet Prstenova,” and Yamaoka Tesshu “Mač, Ne-Mač,” da nabrojim samo nekoliko popularnih knjiga.

 

Pored svega toga, lično istraživanje je vitalno važno za rast i zrelost svakog ko studira Karatedo, bez obzira kako se u početku osećali skeptično. Istraživački proces je jednako važan kao i krajnji rezultat. Dok je u redu usmeriti se na nagrade uspeha pre nego na kazne neuspeha, kritično je važno da se ne izgubi iz vida važnost svakodnevnog (ulaganja) napora. Često smo toliko preokupirani sa krajnjim (ciljem) ka kojem su naši izbori samo sredstvo, da zaista retko pridajemo bilo kakvu pažnju uzrocima od kojih su možda naši izbori potekli.

 

Rezultati nečijeg istraživanja uglavnom sadrže više lične vrednosti kada se interes razvija iz privlačnosti, a ne radi promovisanja. Ukratko, bolje je saznati samostalno koliko je istraživanje vredno, nego imati nekoga da vam kaže kako je to dobro (važno). Kada je nečija pažnja povučena prema unutra, kontinuiranu (produženu) fizičku disciplinu Karatedo, student počinje da doživljava i da prepoznaje dubinu ove tradicije.

 

Međutim, to obično zahteva poprilično vremena i napora da bi se počelo razumevati da postoji nešto izvan neposrednih rezultata fizičkog treninga, što je vredno čovekove nepodeljene pažnje. Čovek mora da se žrtvuje, da radi vredno da nauči, jer šta neko može da otkrije ako nije prvenstveno voljan da istražuje. Samo budala ne uživa u razumevanju.