Stopama Sensei Nišijame – iz sećanja učenika

losa-angeles-olimpic-bul-nishiyama-dojo-i-slobodan-milicevic
Nakon provedenih prvih pet godina sa sensei Nišijamom ne sećam se komplimenta koji mi je uputio. Sećam se za vreme dok smo zajedno vežbali, desilo se da je izveo tehniku, a potom se korigovao. Bez ikakvog ustezanja. To je bila najbolja pouka koju mi je mogao uputiti – »nikad ne budi zadovoljan sobom, neprestano se uči bez obzira na iskustvo«

Dok vežbamo sa partnerom »sen« timing (dok protivnik napada mi pokušavamo da predvidimo njegov napad i odgovorimo pre nego što ga izvede), sensei Nišijama je govorio dok se krećemo da nije važna tehnika, veoma je varljivo hoćemo li pobediti ili izgubiti. Prostor između mene i protivnika je opisao kao pakao, s tim što je iza moga protivnika raj. »Moraš proći kroz pakao da bi došao do raja« imao je običaj da kaže.

O pripremama za »sen« Nišijama je govorio »ne misli na protivnika i na svoju tehniku«, ili »oči gledaju neupadljivo (mimo svrhe, prirodno bez određene tačke koju bi fokusirali), važan je jak duh i pažnja – to je tvoje osnovno oružje«. Sve to znači da pažnja mora biti neprestano prisutna, ne sme se fiksirati, moramo biti prilagodljivi bez usiljenosti, prirodni. To ne znači da po svaku cenu moramo izvršiti samoubistvo i slepo krenuti glavom kroz zid. Naprotiv – moramo se pomiriti sa gubitkom i svesno prihvatiti sve rizike kako bi smo ostali mirni i mogli slobodno rasuđivati. To se dešava jedino kada celim svojim bićem učestvujemo u svemu što činimo.

Sensei Nišijama kaže da u karateu postoje tri važne stvari, a to su: oči, stopala i stomak. Koliko god oči videle, stopala bi trebala reagovati istovremeno i spontano, bez oklevanja, bez posredovanja naknadnih instrukcija iz glave, staha i sumnje u krajnji ishod.

Ne možemo govoriti samo o upotrebi tela, jer za dobru tehniku olympic-boulevard-los-angeles-nishiyamatreba više od samog tela; ispravno mišljenje (pristup borbi, vežbanju i protivniku) takođe su važni i u sadejstvu omogućavaju »specifičnost« tradicionalnog karatea. Izvodeći karate tehnike telo se pomera kao celina a ne kao deo. Tehnika je celina sa svrshishodnim uključivanjem delova, a ne skup nepovezanih pokreta. Telo sinhrono kreće i sinhrono se zaustavlja, tokom cele tehnike ono čini usaglašenu celinu.

Imamo običaj da kažemo kako sila potiče iz unutrašnjosti tela (»tan den«), a tehnika joj pomaže da se prenese i oslobodi.

Snaga karate tehnike potiče iz:

  • lakoće reaktivnosti (elastičnosti) mišića i sposobnosti da se menja stanje napregnutosti tela od opuštenog ka napetom i obratno u kratkim vremenskim intervalima (kontraktilnost)
  • koordinacije mišića i njihovom sadejstvu pri ispoljavanju sile u odgovarajućem trenutku
  • »tajminga« blagovremenoj kontrakciji i ekspanziji u odnosu na vreme i pokret pri izvođenju tehnike

Veoma važna ideja karatea je ideja koja bi se mogla opisati kao »jedna (neponovljiva) prilika za pobediti ili izgubiti«. To je razlog iz kog se naglašava »todome« (završni udarac). Radi ovoga se naglašava važnost kime-a ili celokupne energije akumulisane u tehnici koja mora biti isporučena ka meti u trenutku kontakta sa njom.

Kime znači da celo biće (ne samo telo), fizički i mentalno udari u metu.

Celo telo se kontrakuje za vreme udarca u jednom pravcu. Energiju ne treba rasipati i usmeravati je u neodređeno. Kime omogućava da kontrolisana količina kontrakcije može proizvesti što veču energiju odnosno što veću silu na mestu udara. Pored toga kime omogućava da se u sledećoj akciji iskoristiti sila koja se javlja kao posledica prethodne akcije.

Učimo da se karate tehnike izvode u kontinuitetu. Kraj jedne tehnike je najbolja osnova za započinjanje sledeće tehnike.

Kod promene položaja tela (premeštanje okreti, spuštanje…), oči predvode (prethode) akciji tela. Treba da postoji osećaj jedinstva to jest: težište (stav) i oči (pažnja ) pomeraju se ujedinjeno sa jedne pozicije ka drugoj, pri čemu disanje prati telo i misao, a i telo prati ritam disanja. Kada govorimo o kontinuitetu tehnike mislimo na telo i duh, a i disanje koje ih spaja.

nishiyamas-doji-los-aneles-vladimir-yorga-and-slobodan-milicevic
Ne možemo govoriti o tehnici ukoliko ona nema putanju i usmerenost. U karate tehnikama su nam potrebni čvrsti stavovi da bi mogli iskoristiti silu proizašlu iz pokreta tela. Sila u ručnim udaracima polazi iz stopala, dalje se kroz noge prenosi ka trupu, pa kroz ruke kao transmisiju ka meti. Karate tehnika uvek počinje akcijom tela, sila se prenosi i saopštava preko ruke ili noge u trenutku kontakta.

Ako donji i gornji deo tela nisu u koordinaciji, tehnika je nemoćna. Ispravno je reći da stopala »održavaju« tehniku. Ako se stopala ne koriste na ispravan način nećemo imati ispravnu putanju, što će proizvesti pogrešno izvedenu tehniku. Ukoliko ne koristimo spoljašnju silu da bi povećali snagu, onda proizvedena energija potiče samo od upotreba gornjeg dela tela. Ovakva tehnika je nemoćna i ograničena samo na mišićne potencijale, a prouzrokuje gubitak kontrole i stabilnoisti.

Svi telesni potencijali moraju biti nesputani da bi omogućili slobodan pokret. U ovakvim uslovima energija će se glatko prenositi ka zadatom cilju, telo postaje lagano i veoma pokretljivo.

Stav je takođe važan, ali to ne znači da sebi moramo nametati strogo formalizovana pravila. Moramo obratiti pažnju na vezu izmla-nishiyamas-dojo-joraga-i-slobodan-miliceviceđu glave, vrata i leđa.

Ako se stopala okreću na podu glava mora biti u uspravnom stamenom položaju, leđa opuštena, jedino u tom položaju energija i disanje mogu proticati slobodno.
Misao i telo moraju biti u jedinstvu. Svaki pokret kreće mentalnom projekcijom njegove putanje i smera u kome se oslobađa energija. Disanje prati rad mišića. Ako ove principe nismo shvatili naši pokreti će biti nekordinisani, neprirodni. Posmatračima će pre ličiti da vežbamo aerobik nego karate.

 

Leave a Reply