Hikite

nishiyama hidetaka_zukiSvi principi imaju osnovnu prirodu i ono kako se manifestuju – to jest ono kako ih vidimo. Baš zbog spoljne manifestacije, odnosno pridavanja preteranog značaja ili svođanja principa samo na spoljnu manifestaciju navodi me na pokušaj iznošenja suštine hikitea.

Svedoci smo naglašenog vraćanja ruke ruke posle udarca naročito u “novom karateu”, što često poprima karikaturalne dimenzije. Ovo je verovatno nastalo i održava se u svrhu pokazivanje i odašiljanja poruke sudijama i publici “snažno sam vratio ruku posle neposredno izvedenog udarca pa je naravno i udarac bio snažan”

Međutim da li je tako? Ako nije bilo udarca da li će hikite posle moći “ubeđivanjem” da ga napravi?

Postoji čak i na prvi pogled vidljiva razlika u pristupu hikiteu između Nišijaminog tradicionalnog karatea i “novog karatea”. Potrudit ću se da revalorizujem hikitea kao “rodnu silu udarca” i da ukažem besmisleno baglašeno povlačenje ruke unazad “kao da smo se opekli” i pre nego žto se ostvari udar. Dakle hikite da ali bilo kakvo batrganje rukom unazad nije isto što hikite i to svakako ne.

Na prvom času karatea, prva tehnika, verovatno je zuki i hikite kao komponenta te karate tehnike.

Učenje karate tehnike je put na kome se od početnika traži da sve delove tela sinhrono uposli u izvođenju jedne karate tehnike. Kada se odmakne u veštini, na naprednom nivou upoznamo se sa ručnim tehnikama koje nemaju potrebu za antagonističkim pokretom ruke. Već na nivou kate Hean Ni-dan (osae uke nukite) Teki-Shodan (morote uke) i Basai Dai (basai uke, yama zuki) susrećemo se sa tenkikama gde nema antagonističkog pokreta druge ruke nego, obe ruke udaraju ili blokiraju u istom pravcu.

Hikite – tehnički ugao gledanja

Hikite (povlačeje ruke), u osnovi je forma po kojoj se ruka povlači unazad na bok tela, osim osnovne forme javlja se i hikite kao povlačenju ruke uz istovremenu zažtitu od napada.

Soete – Osim akcije antagobnističkog povlačenja ruke (hikite) druga ruka može imati podržavajuću ulogu pridružujući se osnovnoj ručnoj tehnici u bloku ili udarcu ili podupirući izvođačku ruku.

 

Hikite-korektno korišćenje osnovne forme

Lakat ruke koja se povlači unazad treba ići tik uz trup. Pažnja ne bi trebala biti na samoj šaci, jer onda se javlja tendencija odvojanja lakata i putanja lakta biva kružna van pravca što dovdi do diskonekcije ruke u odnosu na trup. Ako ruke držimo na prirodan način sa osećjem kao da „vise“, lakat i šaka će prolaziti po istoj putanji. Povlačenje ruke unazad trebalo bi da ide do granice prirodnog opsega (drugim rečima, ne treba previše rastegnuti prsa a leđa ne sabijati previše). U završnici udarca, šaka povlačeće ruke se okreće dlanom nagore i lepeći se uz bok pritiska trup.

Šaka treba da završi na boku na visini koju određuje pložaj lakta kada je ruka slobodno opuštena u ramenima.

(Šotokan nasleđe nam ukazuje da šaka završava na boku, međutim Goju, Kyokushin, Wado-ryu. . . drže se visoke pozicije na grudima: Odakle dolaze razlike ? Šta je bolje? nemam direktan odgovor neka ceo ovaj tekst bude mogući odgovor)

Razlozi za Hikite

  • Nadopuna pokretu trupa u pravljenje najvećeg mogućeg momentuma = maksimalno povećanje energije udara.
  • Stvaranje što kompletnije kontrakcije celokupnog tela u trenutku udara koja bi boča nepotpuna bez učešća ruku.

Hikite kao deo celine

  • Celinu tela možemo posmatrati kao jedinstvo dve suprotnosti : Stav i polovina tela na hikite strani su „aktivna osnova“ iz koje se obezbeđuje i isporučuje sva energija. Druga strana koja izvodi tehniku je samo “pasivni kontakt” kao nastavak tela koji primi i transferiše energiju.
  • Premeštajući pažnju sa strane kontakta (strane technike) na hikite stranu (stranu osnove) dovodimo um na dole u tanden (centar tela). Jer u suprotnom tendencija je da se pažnja rasipa i usmerava napolje ka protivniku i kao rezultat ruke i noge se kreću nezavisno od tela što dovodi do izvođenja “tehnike iz ramena ili gornjeg trupa”, a potrebne su nam snažne tehnike kojima je koren u stoplima, a gornji deo trupa i ruke posluže kao transmisija sile.
  • U svakoj akciji imamo dva supotna smera energije, akciju i reakciju. Kada putem disanja pritisnemo nadole, reakciona sila poda deluje nagore i potom hikite ruku vučemo unutra, unazad, reaktivna sila će biti preusmerena iz tela napolje u pravcu tehnike kroz udarnu ruku.Bez antagonističkog povlačenja (hikite) u odnosu na smer tehnke, energija ne bi dobila preusmerenje za produžavanje napolje, zapela bi i ostala u telu.


Sensei Nishiyama imao je sposobnost da složene pojmove i procese karate tehnike objasni racionalnim jezikom, međutim ponekad je za neke principe morao naglasiti da trebamo proširiti naše poglede.

Ovde ćemo se podsetiti Rinzai Zen koncepta o dualizma svake pojave. Hikite ćemo sagledati u paraleli sa zen pojmovima praznine i punoće, budućnosti i prošlosti. . . . i svakako holističko objedinjavanje i prevazilaženje ovih suprotnosti.

Razmatrajući princip hikite polazimo od stava da je je celina trupa srednjom liniom podeljena na dve strane. Jedna strana i stav se manifestuje kao „osnova“, a druga strana kao „kontakt“. Strana “osnove” je strana ruke koja se kreće unazad i završava unutra i nadole. Stranu “kontakta” predatavljaju razne izvršne karate tehnike poput gjako zukija ili age ukea….

Nishiyama Sensei snažno je naglašavao da se mora uložiti sva snagu i moć u “osnovnu” (hikite) stranu. Strana “kontakta” mora biti prazna, nema potrebe za snagom u kontakt strani, ona je samo prenosilac energije generirsane od hikite strane.

Paradolsalno, od nas se traži da pažnju usmerimo upravo suprotno smeru u kome nastojimo da ispoljimo silu.

Evo paralele između dualizama vremena (prošlost- budućnost) i dualizma u kretanju ruku:

Uopšteno aktivnost budućnosti se veže za kretanje napred napolje, u susret događajima, agresivno, hrabro, u susret izazovu, sa snagom.

Suprotnost prošlosti se može videti kao slabost, kao favorizovanja zadnje strane, povlačenje, kao uzmicanje sa strahom.

Zen načelo “praznine” – „mu“ sastoji se od istivremene pune manifestacije budućnosti (napred) i manifestacije prošlosti (unazad). To znači dok se budućnosti kreće prema napred i napolje, prošlost se kreće unazad i unutra, pa se paradoksalno međusobno dodirnu i ponište pretvarajući u nešto potpuno različito pod nazivom “ovde i sada” ili „apsolutno sadašnji trenutak“ -Ichi Go Ichi E.

Stapanja dualizama vremena i prostora u “sad i ovde” je po prirodi elastična energija koja se može prazniti s velikim mekoćom ili udariti s velikom snagom. Budući da se vreme kao celina sastoji u prihvatanju i prošlosti i budućnosti – to pretapanje se događa neprekinuto i neminovno, to paradoksalno nadilazi vreme samo po sebi.

Hikite i udarna ruka su jedna otelotvorena slika pretapanja prošlosti i budućnosti i stapanja ovih dualizma

Mi kao ljudska bića krećemo se napred i unazad između dualizama prošlosti i budućnosti, između agresije i straha, uvek u stanju neravnoteže, manifestujući sopstvenu nepotpunost. Svrha karate treninga kao i treninga meditacije je osloboditi um od neravnoteže i nepotpune samospoznaje. Postići uravnoteženost spoznajući i prihvatajući elastičnu prirodu ne samo karate tehnike, nego i svih životnih pojava.

Čini mi se da reči senseia “treba promeniti um” treba razumeti kao odstranjivanje suvišnih misli iz pokreta i kao nastojanje da se u vežbanju celina vidi kao jedinstvo dve suprotnosti.

Kod udaranja ostvarenje principa jedinstva nije samo odvojeno ispoljavanje sastavnih komponenti, to nisu jednake količine energije ispoljene u kretanju napred i kretanju unazad (budućnost – prošlost). Aktivnost prošlosti (hikite) mora odražavati “svu” energiju, a budućnost se dogodi spontano, oslobođeno lične namere, bez uplitanja ili oklevanja.

Nišijama kaže: Moramo uneti energiju-snagu, tamo gdje smo jednom stavljali slabost, a bezvoljnost tamo gdje smo jednom stavili volju i snagu. Zar nije paradoksalno? Otuda one reči „treba promeniti um“

Postoji izreka u Zenu: shvatiti intelektualno to znači ne shvatiti. To se mora spoznati celim bićem. Vežbati celim bićem to je jedino ispravna praksa, na taj način vežbati i hikite

Hiki-te 10/03/2013