Shuharishu-ha-ri_01

Shuhari može biti opisan kao tri prelazne faze od početnika do master-a. Termin “Shu” bukvalno znači zaštititi ili održavati i predstavlja “učenje iz tradicije”. Na ovaj način se lanac tradicije nastavlja i prenosi. Početna faza treninga je nezamenjljiv korak na beskonačnoj stepenici rasta i razvoja u Karatedo. Nema vremenskih granica za svaku od tri faze, a prelaz izmedju jednog na drugi nivo je niti jednostavan niti momentalan. Ovi nivoi imaju sklonost da se preklapaju u prelaznoj fazi, sto omogućava postepeno povlačenje sa jednog nivoa i suptilan prelaz na sledeći nivo.

“Ha” bukvalno znači “odvojiti se” i odnosi se na oslobađanje od lanaca tradicije. Međutim, često neshvaćen, to ne znači da se odstupi od onoga što daje snagu. “Ha” predstavlja prelaznu fazu iz koje osoba izranja ojačana kroz moć samoposmatranja.

Opisana kao istraživanje “unutrasnjeg sveta”, kata i ozbiljno dugogodišnje samo-posmatranje su postale centralne take kroz koje je vrhunska moć uma prvi put ostvarena. Imajući duboki uticaj na svaki aspekt čovečijeg života i razumevanja Karatedo, dnevni trening kao i sam zivot, poprimaju potpuno novo značenje dok čovek nastavlja neumornu potragu za sledećom fazom majstorstva (mastery).

“Ri” je završna faza prelaza i bukvalno znači da se prevaziđe ili transcendira. Ovde se misli na često korišćen termin prosvetljenja ili duhovne emancipacije, Daoisti kažu da je to sjedinajvnaje sa izvorom, ali je najbolje opisano kao neograničeno ostvarenje.

Nastavljajući put bez granica kroz unutrasnji svet, čovek je zadubljen u njegov ambis, toliko da povremeni bljeskovi prodiruće mudrosti postaju češći pre nego što izroni kao ponovo rođen. Za one koji ne uspeju da predju ovaj unutrasnji put, šta je istinska suština Karatedo, ostaje uvek nepoznanica.

 

Ovo najvećim delom označava doktrinu “Shuhari” koji se po Zenu često tumači kao završavanje ciklusa ili postizanje primordijalnog (prvobitnog) stanja. Iako je njegov simbol prazan krug, on nije lišen značenja za one koji stoje unutar njega, posto on tezi da vrati čoveka u harmoniju sa prirodom. Shuhari kanon ne zna za vremenske barijere.

 

Još o Kati

Za početnika Karatedo, kata je sredstvo kroz koji se prvo uče principi samo-odbrane. Ako postoji išta da se otkrije izvan (misli se iznad i izvan – beyond) to je samo nešto sto se manifestuje posle intenzivnog učenja i hiljade i hiljade ponavljanja; praksa koja primorava čoveka da okrene svoju pažnju ka unutrašnjosti. Miyamoto Musashi, poznati samuraj feudalnog Japana, opisujući kata ritual je napisao “Senjitsu no keiko Tan To ii, Banjitsu no keiko Rento Yu” (“1000 dana da se iskuje duh, 10,000 da se ispolira”).

 

Mudri učitelji često upozoravaju da ako duh ponavljanja nije pravilno negovan, ili još gore ako je izgubljen, kata ritual postaje neujednačen, čak i dosadan. Popularan izraz među starim majstorima u Okinavi kaže da ne može biti stavljeno ograničenje na trening kate, filozofsko usvajanje ili produženo samoposmatranje.

 

Konfučijanski princip (Analects 7:8) koji prožima japanski budo, opisuje majstora koji je nevoljan da prosvetli one koji nisu entuzijastični ili koji nisu nestrpljivi da nauče. On (se) neće ponavljati onima koji kad on podigne jedan ćošak, koji se ne vrate i podignu preostala tri ćoška. Odgovornost je sledbenika da održava entuzijazam i voljnost da traži najdublje značenje od Karatedo-a.

 

Prožet kroz i u kati, neprobojni slojevi tišine štite od oba, unutrašnjih i spoljašnjih ometanja. Unutrašnja zbunjenost se postepeno rastvara da bi na kraju potpuno nestala. Regulisanjem toka vazduha iz unutrašnjosti tela i sinhronizacija, sa izvrsenjem svake fizičke kontrakcije, kata postaje moćno sredstvo samoposmatranja, kroz koje spoljasnje izvodjenje i unutrašnja misao žive u harmoniji. I spoljašnji i unutrašnji poremećaji počinju da se gube u prigušeni urlik dok ne postanu ništa više nego kao udaljeni zvuk preteće grmljavine.

 

Uhvaćena suštinom samoposmatranja, ličnih odricanja, savesnog treninga i filozofske asimiliacije, postiže se unutrašnja ravnoteža. Kroz ovu ravnotežu, otpornost protiv životnih tričavih ometanja se postepeno odmotava. I to u tolikom stepenu, da vremenom odvajanje od iluzija postaje lakše i brže. Dah je kapija izmedju tela i uma, izmedju fizičkog i duhovnog. U ovakvom svetlu, kata postaje centralno sredstvo prenosa za Karate, kao meditacija u pokretu, a trening postaje koliko fizički toliko i mentalni. Prevazilazenjem iscrpljenosti, uprkos bolnim mišićima, iskusio sam spokoj koji tiho plovi unutar brutalnosti Karatedo. Kroz ovaj spokoj, ova potraga za ispunjenjem je ostvarena.

 

Nema izlišnih pokreta u ortodoksnim Karatedo paradigmama. Svaki pokret predstavlja specifičan princip, koji odgovara njegovim odbrambenim primenama. Vezbajući katu, izvođenje je poboljsšno ako karateka može zaista da vizuelizuje fizičke primene svake tehnike, na taj nčin uključujući različite stepene ritma, moći i fokusa. Znajući ovo, možemo bolje razumeti šta je Master Kinjo Hiroshi mislio kada je rekao: “Izvođenje tehnike otkriva čovekovo razumevanje (tehnike)”

 

Sve do početka ovog veka, uglavom u Okinavi, ako ne i svuda, lokalni sledbenici su se vrteli oko jedne ili dve kate. Medjutim, za vreme Itosu Ankon-ove ere, ova tradicija se promenila, najvećim delom zbog uvođenja i popularnosti Toudi-jutsu (ime koje se tada koristilo) u školski sistem. Kasnije, kada je Toudi-jutsu prenesen na kopno (Japan) instrukcije grupa, školski klubovi i takmičarski format su potpuno revoloucionizirale vežbanje kata i izučavanje Karatedo.

 

Pre početka ovog veka, radoznalost na japanskom kopnu o Toudi-jutsu je prvi put isplivala zbog pažnje koju je zadobio kada je Carska Armija razmatrala njegove vrednosti kao dodatak fizičkom treningu. Impresionirana fizičkom spremnosću nekoliko Okinavljanskih regruta za vreme lekarskog pregleda 1891 godine, armija je na kraju odustala od svojih interesovanja za Toudi-jutsu, zbog nedovoljno bezbednih trenažnih metoda, loše organizacije i dugovremenske potrebe da se stekne profesionalnost. Međutim to nije bilo pre lokalne kampanje koja se pojavila u pokušaju da se modernizuje njegova praksa. Pokret, vodjen od strane Itosu Ankoh (1832 – 1915) je na kraju bio uspesan kada je Toudi-jutsu postao deo programa fizičke edukacije u školama u Okinavi početkom veka. U povezivanju prošlosti sa sadašnjošću, Itosu-ova krusada da modernizuje Karate-jutsu je rezultirala u suštinkom reviziranju njegove prakse.

 

Osim Itosu-ovog pisma Ministru obrazovanja i Departmenent of War 1890-te godine, postoji malo svedočenja koja mogu da podrže (ili pobiju) pretpostavke da je Toudi-jutsu bio razvijen da se regruti bolje pripreme za vojnu službu. Uprkos tome, Toudi-jutsu je na kraju predstavljen (uveden) u školski sistem pod izgovorom da su mladi momci sa zdravim telom i dobrim moralnim karakteron produktivniji za japansko drustvo.

Uklanjanjem svega onoga sto je smatrano previše opasnim za školsku decu, Master Itosu je uspeo da premesti fokus od samo-odbrambene umetnosti ka društvenoj rekreaciji za fizičku spremnost, koja naglasava vrednost karatea kao grupne prakse, ali u tom proces bunkai je ostao zapostavljen. Zapostavljajući duhovne osnove na kojima lezi i ne podučavajući o skrivenim samo-odbrambenim primenama (da se onosposobi, osakati ili čak i ubije, traumatizovanjem anatomski ranjivih delova), drevna disciplina je postala skrivena a nova tradicija se razvila. Ovi geometrijski obrasci su bukvalno postale samo vežbe za zdravlje i fitnes za vreme Itosu Ankoh-ove generacije.

 

Ovaj radikalan prelazni period je predstavljao završetak tajne samo-odbrambene umetnosti i rodjenje jedinstvenog rekreativnog fenomena. Ovaj fenomen je predstavljen na japansko kopno, gde je konačno bilo pretvoreno u snagu (silu) Japanizovanja, koje je procvetalo u fantastičnu rekreativnu disciplinu.

 

Kada se poredi sa majkom svih paradigmi kineske quanfa, tradicionalna kata japanskog Karatedo je primetno drugačija. Medjutim, bez razumevanja kako antropoloske sile utiču na rast i smer bilo kojeg kulturolskog fenomena, u najboljem slučaju postaje zbunjujuće da se pojmi veza između japanskog Karatedo i njegovog praoca, quanfa.

 

Razumevanjem drustvenog matriksa odakle se razvijalo, možemo lakše razumeti kako je japansko nefleksibilno i ritualističko drustvo transformisalo ove kineske tradicije, koje su nekada negovane u staroj Okinavi. Stara japanska izreka kotowaza, vešto opisuje kako ljudi koji su “drugačiji” (koji nisu u skladu sa “wa”), na kraju moraju da se prilagode (konformisu) ili su metodično unizivani japanskim svemoćnim kulturoloskim silama: “Deru kui wah utareru” (“ekser koji je isturen, kad tad bude zakucan (ukucan)”)

 

Kao što sam ranije rekao, trenutno postoje različiti stilovi japanskog Karatedo kako svaka generacija daje autoritete koji su našli razlog da ponovo tumače Karatedo principe. Međutim, ako se zagledaš dovoljno duboko, uskoro postaje očigledno da principi na kojima počiva borilačko pokoravanje jestu univerzalna.

 

U njegovoj prosvetljujućoj disertaciji (Japanski Budo Univerzitet 1991) o evoluciji Zen Budizma i efekta na Japansku kulturu, Suzuki Kakuzen Sensei, vešto opisuje kako varijacije ljudskog ponašanja (ličnosti/stavova) poštaju odgovorni za pojavu različitih Zen sekti (oblika, formi).

 

Poredeći ovu disertaciju sa bezbroj eklektičkih tumačenja, lako je stići do istog zaključka: stil je direktno proporcionalan iskustvu, ličnosti i prirodi njenog tvorca i/ili onih ljudi koji su najodgovorniji za njen prenos. Postoji samo jedna poruka, tvrdi Suzuki, ali postoji mnogo načina podučavanja. Popularna kotowaza koju koriste ljudi budo-a u Japanu ide ovako: “Mnogi putevi vode uz planinu, ali samo jedan mesec je vidljiv onima koji su stigli na vrh.” Principi na kojima samo-odbrana lezi se nikad ne menjaju, kao sto se menjaju ljudske ličnosti, medjutim to su principi koje tezimo da dovedemo do savršenstva, da ih savladamo.

 

Nakon sto je bio predstavljen na japansko tlo, kata Okinavljasnkog Toudi-jutsu, kao i druge ritualizovane japanske discipline, su se razvile u elegantne, ali fiksirane tradicije, lepe u svojoj jednostavnosti. Poredeći ih sa složenošću kineskig quanfa formi, koje kao i drugi aspekti Kineskog društva, ostaju kako bogate tako i tajnovite.