SARAĐIVANJE SA BESKONAČNIM

PATRICK MCCARTHY (1996)

hankoyabox_dm-2_4

“Sarađivanje sa bekonačnim” je termin koji često koristim kada podučavam da univerzalna istina ne može biti promenjena, preobraćena ili čak i zamenjena, već se sa njom mora sarađivati da bi postali primalac njene svemoćnosti.

Datirajući  od postanka čovečanstva, takvo temeljno proučavanje istine, prvi put je isplivalo na površinu iz čovečijeg unutrašnjeg sukoba i nesposobnosti da živi u harmoniji sa drugima. Konačno prepoznajući sopstvene nedostatke, rani čovek se žestoko borio da se oslobodi lanaca ljudske vezanosti. Zaveštanje karatedo-a je rezultat takvog napora.

Mada zaodenute mitom i misticizmom, u samom ljudskom konfliktu su postavljene rane osnove karatedo-a. Ipak, kao temeljna duhovna disciplina, karate-do se nije uzvisio ka svom vrhuncu, sve dok sistematičan fizički trening nije postao pojačan moralnom filozofijom i naglašen sistematičnim samoposmatranjem i to sve unutar jednog učenja.

Razumevanjeovag istorijskog fenomena donosi značenje izrazima kao što su: “Krajni cilj karatedo-a leži ne u pobedi ili porazu, nego u usavršavanju sopstvenog karaktera.” Ipak, sve do današnjeg dana, vrednost ovako temeljne tradicije ostaje prikrivena i nejasna kao i njeno rano nasleđe.

Kao i mikrokosmos očaravajuće kulture odakle je potekao, karatedo je, bez obzira koliko mali, ipak sastavni deo modernog japanskog budo fenomena. Kao judo i kendo, tako je i karate-do narastao u popularnosti kroz svoje priznanje kao sporta. Međutim, nasuprot judo-u i kendo-u, karate-do zadržava i pokazuje poštovanje prema ličnom individualizmu, u najvećem delu, zbog gubitka rata u Japanu i nedovoljnih napora da se ponovo ujedini. Sve što čovek treba da uradi je da rasisti gomilu istorijskih nesporazuma, da zaključi kako je neosporavano predanje i u nekim slučajevima čista prefriganost (podmuklost), utrla put za horde ubrzanih učitelja da na tržištu reklamiraju “njihovo” iskonsko tumačanje karatea. Ali pazi se, ako si makar malo radoznao o takvoj istoriji, onda budi upozoren da se ne izgubiš u zloglasnom lavirintu obmane, koji ne slučajno, čini istinu teško dokučivom.

Verujem da istorijska prikrivenost koja zaodeva razvoj karate-do i paradoks koji postoji izmedju toga da je to sport, samo-odbrana, fizička sposobnost, duhovna disciplina i biznis, koliko je proizvod različitih društvenih vrednosti, toliko I nedostatka kulturološkog razumevanja kada se Istok poredi sa Zapadom. Takve razlike su jasno nastale usled nerazumevanja i neminovnosti. Međutim, umesto da nastavljamo da se zadržavamo na starim debatama, zar ne bi bilo daleko produktivnije da se usmerimo na priliku što ovo novo znanje omogućava? Šta god da se desi, karate-do će uvek ostati izazovan sport, vredan dodatak fizičkoj spremnosti, oblik samo-zaštite, izazovna disciplina samoposmatranja i potencijalno unosan biznis.

 

Konfuzija naspram Jasnoće

Ne izgleda baš neki problem što se tiče toga kako biznismeni na zapadu reklamiraju karate-do. Tipična poslovica ostaje da ‘gde ima volje uvek će biti i načina!”. Dakle, bilo bi bezbedno reći da će karate-do, kao i svaki drugi biznis uvek biti predmet kako skrupuloznih tako i bezskrupuloznih poslovnih praksi, zaviseći u potpunosti od karaktera i integriteta onih koji su najodgovorniji za njegovo promovisanje.

Isto može da se kaže i često je rečeno o karatedo-u kao o sportu. Karate je galantno i ne tako galantno poučavan od strane trenera različitih nivoa. Obezbediti da su sportisti fizički spremni i dobro pripremljeni za svoju pravilima borbe ograničenu takmičarsku arenu, kako u tehnikama tako i u taktikama vežbanja, odslikava zahtevan cilj; da se pobedi u pravilima ograničenom okruženju za koje je stvoreno. Kao i drugi sportovi, karate ima problema sa nesportskim ponašanjem, neodgovarajućim treniranjem, drugorazrednim standardom rangiranja, ne fer sudjenje, neprihvatljivo ponašanje…
Kao dobra alternativa fizičkoj pipremi, kartedo se kotira visoko, medju najboljim. Fizička spremnost je osnov mentalnog blagostanja i karatedo-a, inteligentno podučavan je kako holističan tako i terapeutski. Kao izazovna introspektivna disciplina, zajedno sa drugim budo veštinama (borilačkim putevima) karatedo ipak ostaje donekle prikrivena vežba ovde na zapadu, zbog socio-kulturoloških razlika. Tama koja okružuje ovo izazovno učenje treba da bude bolje rasvetljena, pre nego što se dubina njene vrednosti može precizno izmeriti.

Kao jedinstveni oblik samoodbrane, karatedo pruža brutalno efikasne alatke u borbi protiv neopravdane agresije. Međutim, ove tehnike su često upropaštene do neefektivnosti u odbrambenoj primeni, zbog neiskusnih i nekvalifikovanih učitelja koji mešaju pravila takmičarskih vežbanja (koju koriste sportisti) sa brutalnim reagovanjem koje “obična osoba” moze da koristi i da se nosi sa fizičkim obračunom na ulici. Uobičajeno, kata je uvek služila kao glavno sredstvo kroz koju bi se trebalo snaći u uobičajenim scenarijumima fizičkog nasilja.

 

Kata: Vremenska Kapsula

Isto kao i vremenska kapsula, kata očuvava izuzetne napore naših predaka za rešavanje neopravdanih uobičajenih oblika nasilja koje je kinjilo neprijateljsko društvo u kome ljudi življahu. U moderno vreme, svedoci smo opadanja takvih ritualističkih praksi. Što se tiče karatedo-a, verujem da je glavni razlog takvog pada zbog u najvećem delu:

  1. Kata je obučavana čisto kao dodatak karatedo-a kao sporta
  2. Kata je bila nasumično podučavana od strane onih koji znaju malo ili nimalo o istinskoj odbrambenoj primeni i opštim principima na kojima se kata bazira
  3. Kata je promnjena u smislu standardizacije za takmičarske svrhe
  4. Neuspeh da se razume njena filozofska osnova

Kada se nasumično podučava, temeljna disciplina biva uprošćena do nivoa nešto malo višeg od pogrešno shvaćene kulturološke rekreacije. Koliko puta ste učili katu, ali ostali potpuno u mraku u odnosu na njenu istinsku odbrambenu primenu? Što se ovoga tiče, kata je bila poredjena sa učenjem pesme na stranom jeziku; prijatno/neobična melodija za uši, ali bez razumevanja jezika na kom se peva, njeno značenje ostaje večna misterija.

Pitam se šta je Platon znao o tim stvarima kada je rekao: “U redu je oprostiti detetu koje se boji mraka, istinska je tragedija kada se odrasli ljudi boje svetla.” Da bi se rasvetlila tama koja okružuje ritualističko vežbanje kata, njena primena i pridruženi zakoni moraju biti pažljivo i precizno razlučeni. Često volim da citiram francuskog filozofa Henri Poincare koji je 1905-te godine napisao: “Nauka je građena na činjenicama približno kao sto je kuća gradjena od cigli, ali nasumično prikupljanje podataka nije nista više nauka, nego što je gomila cigala kuća.” Karate-do kao bilo koje drugo ozbiljno učenje, mora da ima sistematizovane rezultate i kriterijume ocenjivanja, jer nasumično (neselektivno) učenje čini malo da podstakne pravu edukaciju ili razumevanje.

 

Holističko i Terapeutsko

U dodatku brutalnim aplikacijama i izazovnim introspektivnim kvalitetima, takav trening je bio zaista prilično važna praksa, posebno za vreme nemilosrdne istorije lišene socijalnog blagostanja. Kata ne samo da je bolje pripremala čoveka da reaguje fizički i mentalno pod potencijalno smrtonosnim situacijama, nego je obezbeđivala holističke i terapeutske dobrobiti.
Kata poboljšava koncentraciju, koordinaciju i funkcije raznih organa tela. Tehnike kontrolisanog disanja, energična uvrtanja tela i oscilacije ekstremiteta, zajedno sa kontrakcijom i ekspanzijom mišića, rasterećuje krvne i limfne sudove; poboljšva funkcije koštano mišićnih struktura; proces varenja; i potpomaže kardio-vaskularnu funkciju. Ovaj trening takodje daje isceljujući efekat kod hroničnih bolesti kao sto su neurastenija, povišen krvni pritisak, enterogastritis, kod srčanih problema, tuberkuloze, dijabetesa itd.

Kata je takođe važan dodatak u pokretanju unutrašnje cirkulacije protoka vazduha ka svim ekstremitetima, kako bi se sjedinile čovekove spoljašnje i unutrašnje sile.

Kata je izuzetan način da se telo održava tonirano i obezbedjuje izuzetan način za dobru fizičku formu, koja je osnova mentalnog dobrostanja. Pravilno rađena kata ne bi trebalo da prenapreže mišiće ili da izazove povredu, nego da masira unutrašnje organe i okrepi telo. Kata je dugo služila kao izvanredna terapeutska vežba zato što savesna praksa naposletku ojačava telo i pomaže prevenciji bolesti.

Dodatne dobrobiti vežbanja kata uključuju i regulisanje rada neuroloskog sistema, poboljšavanje cirkulacije i balansiranje proizvodnje hormona. Ovo se postiže kada su nasi energetski kanali poptuno otvoreni i kada se neguje odgovarajuće poravnavanje (uspravnost i pravilan stav prim. prev.) Uopšteno govoreći, mnogo ljudi ošteti svoje energetske puteve usled loše ishrane, gojaznosti, pušenja, neaktivnosti, stresa i neumerenog načina života.

Jedinstvena grupa poravnavanja koje kata kultiviše, otvara telesne unutrašnje puteve, dopuštajući energiji da protiče spontano i tako prehranjuje i okrepljuje čitavo telo. Kada su kanali pročišćeni, energija teče slobodno, neurološki sitem je očišćen a rad unutrašnjih organa, regulisan.

Zašto ponovo izmišljati točak?

Ako je istina da teorija i praksa, počevši od osnovnog udarca pesnicom (punch), leži na uobičajenim naučnim principima, kako onda udarac nogom (kick) i udarac rukom (strike) ili bilo koje osnovne komponente karatea, što se toga tiče, može biti različito? Odgovor je – nisu ni po čemu različiti. Osnovne “alatke” karate-do su sve zasnovane na zajedničkim naučnim principima i povezanim zakonima univerzalne primene.

Jednostavno rečeno, udarac rukom je udarac rukom, šut je šut, zglob može samo da se savije na jedan način i bol ne pravi razliku (diskriminiše). U pokušaju da ilustrujem moju tačku viđenja, pretpostavimo da zavežemo oči dobrovoljcu i tražimo od nekoliko različitih “stručnjaka” da nad njim izvode razne vrste uobičajenih napada jedan za drugim. Kad nakon eksperimenta dobrovoljcu, skinemo povez sa očiju i pitamo ga koji “stil” ga je prvo udario pa drugo šutnuo itd. da li bi on zaista mogao da odgovori na takva pitanja? Ja mislim – ne!

Uobičajene alatke karate-do su identične i kada se izvode prema njegovim principima, proizvode iste rezultate. Neko se može zapitati kako može onda bezbroj “stilova” koje trenutno postoje uopšte doneti dobrobit društvu kome danas služe? Da li takva tumačenja zaista predstavljaju raznolikost karate-do, ili jednostavno lično razumevanja svakog učitelja? Da li raznolikost zaista odražava potrebe našeg društva ili su ustvari samozadovoljavajuće?

Da li je takav “razvitak” bio apsolutno potreban ili je u stvari samo izvor zbunjenosti? Zar nisu ustvari ti stilovi ništa više nego nepotpune varijacije na zajedničku temu? Da li je moguće da je pravi razlog što takvo znanje nikad nije iznešeno u javnost zato što je toliko malo onih koji istinski razumeju, a još manje kvalifikovanih da ga podučavaju? Šta nam je preostalo da mislimo o onima koji uprkos svom rangu, ne razumeju ovo fundamentalno znanje?

Možda ovakav bezbroj (stilova) podvlači staru poslovicu: “Postoji mnogo staza koje vode do planine, ali samo jedan mesec je za videti onima koji uspeju da stignu na vrh” Znajući ovo, zar ne bi bilo mnogo vrednije upoznati se sa njegovom celinom, pre nego učiti samo ograničen deo. Ako bi imao izbor, zar ne bi radije bio podučavan od strane nekoga ko je vešt u svim aspektima nečega, nego od strane nekoga koji je vest u određenoj oblasti? Nikada ne možemo postati ništa više nego zbir ukupnih izbora koje pravimo, dakle, moramo ih praviti mudro i strpljivo.
 

Istorijska Nerazumevanja

Kao i mnogi drugi i ja sam učen o neosporavanom predanju koje je okruživalo razvoj karate-do za vreme Okinavljanskog starog Ryukyu Kraljevstva. Ustvari, sve dok Charles E Tuttle nije izdao moju prevedenu knjigu “ Bubishi” Biblija Karatedo-a, niko do tada nije javno izazvao taj mit, da je karate-do proizvod okinavljanske pre-Meiji seljačke klase. Druga stvar, jednako zabrinjavajuće je, neosporavano predanje koje je okruživalo razlike izmedju načina na koji su kate vežbane u i oko centralnog okruga Shuri, Naha i Tomari.

Godinama sam slušao i verovao da je određena kata bila originalno dizajnirana posebno za određene tipove tela. Rečeno je da zato što su njene fizičke karakteristike zahtevale od učenika da se kreće brzo, neke kate su primernije lakšim vežbačima nižeg rasta, dok su teži, temeljnije građeni vežbači bili bolje primereni za sporo-krećuću katu. Ustvari, neosporavano predanje zadržava da je karate u Shuri bio primereniji za slabije građene ljude, dok je karate u Naha bio za one koji su temeljno gradjeni.

Ista linija misli ostaje da je karate u susednom okrugu Tomari kombinacja oba stila. Druga škola mišljenja tvrdi da je Tomarite (kao što je postalo poznato 1927. godine) potpuno jedinstvena tradicija! Pažljivo istraživanje me je redovno dovodilo u kontakt sa “ko je ko” u Okinavljanskom karatedo-u. Pod vođstvom različitih stručnjaka, savesno sam učio i unakrsno uporedjivao kate sve tri oblasti, pokusavajući da podržim takvu pretpostavku.

Rezultat moje podugačke analize u Okinavi nije mogla da podrži bilo koje od naivnih predanja koje su okruživale teoriju i praksu kata. Postalo je vrlo očigledno, da su varijacije u fizičkom pokretu kate odražavale lično razumevanje, sposobnosti i fizičke karakteristike onih ljudi koji su najodgovorniji za negovanje i nastavljanje takvih tradicija.
Tek nakon narednih iscrpljujućih unakrsno-upoređujućih istraživanja u Kini, Koreji, Jugoistočnoj Aziji i Filipinima, bio sam u mogućnosti da utvrdim da je većina ortodoksnih kata koja su preostala danas u Okinavi, bile donete iz i preko kineske Fujian pokrajine za vreme i posle poslednjeg perioda Ryukyu dinastije. Moje istraživanje je takođe dokazalo da moderne primene i propratne trenažne rutine oslikavaju, u najvećem delu, veliki deo nerazumevanja kata.

Stilizovane, kao što jesu, mučio sam se da razumem zašto je ista kata praktikovana različito u različitim okruzima, koji su bukvalno na rukohvat jedne od drugih. U početku, to je bilo kroz moj interes za Donn F. Draeger-ovo istraživanje kada sam prvi put počeo da istražujem kakav uticaj su imale prirodne i raznolike socijalno-kulturološke razlike na rast i pravac ritualističkih praksi izvan okruženja odakle su prvobitno potrklr. Mada mi je trebalo i vremena i strpljenja, da ni ne spomenem grozne prepreke koje neznanje, protekcionizam i nadmenost stalno predstavljaju, konačno sam došao do sledećih zaključaka.

 Beskonačnost

Nužda je majka izuma i kada je dovoljno motivisan, čovek je uvek bio primoran da ustanovi efikasne načine na koji da odgovori na uobičajeno fizičko nasilje. Da se obezbedi da se takve odbrambene prakse nastave kao efikasnija prepreka za ljude koji su ih praktikovali, učenje je prinudilo proces reinterpretacije da bi moglo da prati promenjljiva vremena i okolnosti. Na ovaj način više onih metoda za prenošenje postojećih principa su sistematično održavani u karakterisitkama rituala društva u kom su negovani.

Pričajući o ritualističkim praksama, Joseph Campbell, eminentni antropolog i autor, nam je rekao u svojoj knjizi pod naslovom “Moć Mita”, da za vreme svake generacije postaje neophodno da se ponovo tumače uobičajeni (zajednički) principi na koje se oslanjaju neki rituali u pokušaju da održe iskustvom živim za društvo ili zajednicu kojoj služe.

Zasnovano na ovom, postaje očigledno da takav ugrađeni proces ima i nastavlja da ima uticaj na rast i pravac karate-do kao ritualističke prakse.

Na isti način, odbrambeni principi su odredjeni zakonima nauke, tako da su i oni subjekt promenjljivim okolnostima. “Okolnosti određuju sredstvo.” je izraz koje je istaknuto 18tim pravilom Funakoshi Gichin koji je napisao: “ Uprkos varijacijama u fizičkom suočavanju, principi kata uvek ostaju isti.” Meni je jasno da je Funakoshi mislio da ako čovek savlada glavne principe kate, okolnosti će uvek određivati sredstvo kako su primenjene.

Potreba za samo-zažtitom je prvi put isplivala iz unutrašnje zlovolje (neprijateljstva) koja je sastavni deo ljudske prirode. Čovekova nesposobnost da sam živi u skladu, obezbedila mu je motivaciju koja je bila neophodna za razvoj odbrambenih veština. Tehnike od kojih je ortodoksna kata sastavljena, predstavlja poseban odgovor na uobičajeno fizičko nasilje koje je mučilo neprijateljsko društvo. Uprkos današnjem takmičarskom fenomenu i bezbrojnim eklektičkim tumačenjima koje je komercijalno iskorištavanje iziskivalo, takve tehnike nisu nikada bile zamišljene da se koriste protiv profesionalnih boraca u ringu ili ratnika na bojnom polju.

Tehnike ortodoksne kate su pre bile posebno smišljene za civilne situacije i i najbolje su radile protiv napadača koji bi bio potpuno nespreman sa malo ili ni malo razumevanja o odbrambenoj strategiji. Ovo nije sugestija da taktike civilne samo-zaštite nisu mogle da se koriste portiv “borca” ili “ratnika”, nego je samo racionalizacija kako su se takva strategije prvenstveno razvijale.

Razumevanje razlika između recimo kineskih, koreanskih, japanskih, indonežanskih, malazijskih i filipinskih odbrambenih tradicija, zahteva prepoznavanje kakav uticaj imaju različite prirodne i društveno-kulturološke sile na oblikovanje njenog pravca. Na primer, klima, geografija, ideologija, običaji, rituali i jezik kulture u kojoj se tradicija razvija, imaju ogroman uticaj na njenu primenu i svrhu.

Jednako ozbiljan je i uticaj ljudskog ponašanja: karakter, ličnost i ego onih koji su najdogovorniji za negovanje takve tradicije: njihovo razumevanje osnovnih principa, možda bolje rečeno “njihov nedostatak razumevanja”, veličina, godine i sposobnosti; i konačno politika i netolerancija njenih učitelja. Kroz ovu racionalizaciju otkrivamo istinu iza razvoja “stilova”.

Nekad me pitaju šta shoto, shito, wado, i goju ili drugi “stilovi” ortodoksnog karatea, bilo to Okinavljanski bilo Japanski imaju zajedničko jedan sa drugim. Odgovor na ovo pitanje se primenjuje na sve discipline “prazne ruke”. Sa generacijama medjunarodnih otisaka prstiju posvuda po razvoju modernih borilačkih sportova, gde čovek da počne? Fenomen slavljenja “najbolji stil/najbolja škola”, oslikava generaciju koja je previše okupirana sebičnošću i materijalizmom. Neizbežno, “stilovi” predstavljaju različita tumačenja njenih uobičajenih (zajedničkih) alatki. Oblikovan individualnim karakteristikama i ličnim razumevanjem, socijalnim kulturom i politikom, zar nije “stil” koliko proizvod nečijeg života koliko je i nečiji život proizvod nečijeg “stila”?

Karate-do je mnogo stvari za različite ljude: sport, samoodbrana, fizička spremnost, duhovna disciplina, biznis. Uprkos takvoj raznovrsnosti, njegov paradoks je pokrenuo pokret entuzijasta istomišljenjika, koji su bili odlučni da otkriju istinsku istoriju, filozofiju I primenu karate-do. Ja sam jedan takav čovek koji je prešao put. Ovakva studija je obavezna ako želimo da razumemo kakvu vrednost predstavlja karate-do za moderno društvo kojem danas služi.

Prevod by: Bubisko : )
22/09/2013